„Uopće ne znam kako ću se vratiti“, „Pada mi mrak na oči kad se sjetim ponedjeljka“, „Ne da mi se opet sve ispočetka“ ili čak „Plače mi se kad se sjetim da moram na posao“ – izjave su koje sam čula ovih dana na sve strane.
Povratak na posao nakon godišnjeg odmora kod mnogih ljudi probudi osjećaj bespomoćnosti, i različitih „moranja“-moram se vratiti, moram raditi, moram sve ispočetka“. I to nije tako samo kod ljudi koji rade posao s kojim nisu zadovoljni. I oni koji vole svoj posao često osjećaju napetost nakon ljetne stanke. Sa žaljenjem spremaju ručnike za plažu na policu i proklinju sudbinu što im još uvijek nije podarila taj spasonosni jackpot. Roditelji su napeti jer kreće nova školska godina i zauzimaju tihi start pred morem obaveza koje ih čekaju. Djeca sanjaju, jasno, još barem toliko praznika koliko ih je do sada bilo, ali kad se već moraju vratiti – vesele se prijateljima.
Zašto je rastanak od godišnjeg odmora tako bolan?
Zato što je godišnji odmor, za mnoge, a možda i za većinu ljudi, jedino razdoblje u godini kad se upitaju „Što ja danas zaista želim raditi?“. I znaju odgovore. Netko za odmor preferira mjesta na kojima ima puno turista jer vole dinamičnost i upoznavanje s novim ljudima. Netko voli mir i tišinu, čezne za pustim uvalama i netaknutom prirodom. Mladi roditelji često će za odmor odabrati mjesto bogato sadržajima za djecu. Oni koji ne vole vrućine biraju šume i planine. Netko će se, iz financijskih ili bilo kojih drugih razloga, odmarati kod kuće. Ali većina će barem malo predahnuti.
Svima nam je, bez obzira na mjesto gdje se zatekli zajednička jedna stvar – gledamo kako si ugoditi. Za vrijeme godišnjeg stigne se pogledati koji dobar film, možda i pročitati knjiga, ima dovoljno vremena za novu igricu ili kavicu, pod jednim uvjetom -„ako mi se bude dalo“. Da je barem godišnji stalno (ali da plaća stiže 😊). Bilo da je riječ o vikendu ili tjednu (ili dužem periodu), svatko za sebe za vrijeme odmora ukrade barem jedan takav dan u kojem je sve orijentirano prema jednom cilju – postizanju vlastite sreće i zadovoljstva.
A onda slijedi povratak u realnost. Ili? Povratak u dobro (ili loše) uhodanu svakodnevicu. Često je to i povratak mišljenju da je malo toga u životu pod našom kontrolom. Ono što najviše žulja jest ideja da smo prepušteni na milost i nemilost pravilima koja netko drugi diktira. I sve je to zamorno. Ali je li to zaista tako? Jesmo li zaista osuđeni na ples po taktovima koje netko drugi svira? Postoji li nešto što bi moglo biti drugačije, bolje, zabavnije? Što vi možete poduzeti kako bi se bolje organizirali? Jer, ako ne Vi, tko će?
Zabava je naša psihološka potreba koja se često nađe na listi zanemarenih stvari. Možda ne može svaki dan biti godišnji, ali što je to što bi iz načina na koji provodite odmor prenijeli u svakodnevicu? Potragu za finim sladoledom? Plivanje? Popodnevni spavanac? Večernju šetnju? Dobar film? Knjigu? … Odmah se čuje odgovor: „Ali nemam vremena!“ (ili novaca, prilike…) Jedno je činjenica – vrijeme će prolaziti bez obzira na način na koji ga Vi odaberete provesti. Neke od aktivnosti koje volite ne iziskuju velika novčana ulaganja. Koliko cijenite svoje vrijeme? Koliko mislite da košta to da malo predahnete? Kad sam bila mala jedna od dobrih fora i zgodno pitanje za prijatelje (u davno zaboravljenim leksikonima) bilo je „Što radiš kad ništa ne radiš?”. Danas je odgovor na to pitanje za mnoge znanstvena fantastika. Zaista, kako se i kada odmarate? Postoji li vrijeme kad ne radite ništa, a da pritom to osvijestite i uživate u trenutku?Kako je to u jednom intervjuu rekao Oliver i TBF u svojoj pjesmi potvrdio – „Najlipše stvari u životu su džabe“.
Ako Vam se zaista čini da je povratak na posao noćna mora, možda je vrijeme da napravite inventuru u svom životu. Razmislite. Što biste zaista željeli raditi u nastavku svog radnog vijeka? Ili sljedećih nekoliko godina? Što Vam je zaista važno? Bez čega se može? Jeste li možda negdje putem skrenuli i uljuljali se u comfort zonu koja više nije toliko ugodna? Ostanak na „stalnom“ poslu za mnoge predstavlja poželjnu vrijednost. Oni koji nemaju stalan posao silno bi ga htjeli. A što ako se Vama više ne ostaje?
Možda želite naučiti nešto novo? „Ali to traje dvije godine…“ Da. Te dvije godine će proći hodali Vi prema ostvarenju svojeg sna ili tapkali u mjestu.
Možda Vam posao i nije toliko loš ali ga nosite kući nakon radnog vremena i neprestano vrtite po glavi? Možete li tu postaviti granicu? Kao i u odgoju djece, granice su znak ljubavi, u ovom slučaju znak ljubavi prema sebi. I to se može naučiti. Prevelika posvećenost poslu može dovesti do sindroma sagorijevanja (burn out). Koji biste savjet dali prijatelju koji previše radi i nikad ne odmara? Ili Vam često priča kako je nesretan na svom poslu, što se s vremenom počne odražavati u svim životnim područjima? Vjerojatno mu ne biste rekli da samo tako nastavi. Naravno, ako Vam je preteško ili ste u okviru svojeg radnog mjesta izloženi mobbingu (sustavnom psihičkom ili verbalnom zlostavljanju na radnom mjestu) dobro bi bilo porazgovarati s osobom od povjerenja ili potražiti stručnu pomoć.
Voditi računa o vlastitim potrebama važno je tijekom cijele godine, a ne samo tijekom godišnjeg odmora. Upravo zbog preopterećenosti i kroničnog zanemarivanja samih sebe (svojih želja, osjećaja, tjelesnih signala koji se nakon nekog vremena mogu pretvoriti u simptome različitih bolesti), neke se osobe prvih nekoliko dana na odmoru ne znaju opustiti. Neki se čak i razbole jer tijelo ne može vjerovati da ste napokon – stali.
Mnogi ljudi sanjanju o tome da si priušte što ljepši i kvalitetniji godišnji odmor, ponekad i godinama štede kako bi ga platili. I lijepo je putovati, to je jedan od najboljih načina za napuniti baterije. Međutim, važno je staviti naglasak i na svoje najvažnije putovanje – život! S koliko bi zvjezdica ocijenili svoje svakodnevne aktivnosti i svoje misli? Ako ste nezadovoljni, možda je vrijeme za promjene. Imate pravo živjeti život kojem ćete se htjeti vratiti i u kojem će godišnji odmor postati zaslužena nagrada a ne bijeg.
Mira Bek Vujičić, univ. mag. paed. soc.
Psihoterapeutkinja Realitetne terapije
Mind Care
Foto: Nikolina Zerdin